Cet air qui m'obsede jour et nuit

Nakon gotovo 2 mjeseca ne pisanja na blogu, mislim da je došlo vrijeme da nešto objavim. Još uvijek ne znam što, ali se nadam da će mi neka ideja pasti napamet. Što se događalo od posljednjeg posta?? Hmm, vjerojatno puno toga, samo što ja polako postajem senilna, pa se ni ne mogu svega sjetiti.
Išla sam u metropolu, gledala i uživala u Metastazama toliko da ću ih izgleda ići opet gledati. Ne znam zašto, ali predstava me se toliko dojmila. Sve se događa u nekom zagrebačkom kvartu u kojem se ponovno okuplja stara ekipa. No, ovaj put u nešto izmijenjenom obliku. Trojica od njih su ovisnici, jedan je alkoholičar, a jedan obiteljski nasilnik. Radnja je tipična hrvatska; red droge, red nasilja, red alkohola, red seljaštva (jel' se to može tako reći?), red kriminala. Postoje trenutci kada ćete umirati od smijeha i oni kada vam neće baš biti svejedno.
Znam da sam se ja uživjela u predstavu, možda malo i previše, jer u trenutku kada je Krpa (obiteljski nasilnik) pretukao svoju ženu i još je počeo vrijeđati, ja sam malo glasnije izjavila : «Seljačino primitivna!» Znam da nije pristojno pričati u kazalištu, no nisam se mogla suzdržati, jer me predstava i cjelokupno ponašanje glumaca ponijelo. Predlažem vam, ako imate priliku da svakako pogledate Metastaze. U jednom dijelu je predstava mučno ozbiljna, no mislim da nitko neće zažaliti ako je pogleda.
Također, imala sam priliku biti i na koncertu Prijatelja šansone prošli tjedan u ovom malom gradu. Pjevali su šansone na 10 europskih jezika. Iz dvorane sam izašla sva oduševljena, potiho pjevušeći refren zadnje pjesme. Najviše od svega mi se svidio prijateljski pristup publici i prekrasne šansone koje su pjevali. Kako sam odnedavno počela slušati Edith Piaf uživala sam u izvedbi njene pjesme Padam…Padam. Jezebel me se, recimo, nije toliko dojmio. Nakon koncerta smo prijateljica i ja raspravljale o jezicima na kojem su se pjevale šansone. I došle smo do zaključka da koliko god engleski bio internacionalan, općeprihvaćen jezik, šansone zvuče 10x bolje na nekom od romanskih jezika. Kako sam zaljubljenica u francuski meni su najljepše zvučale upravo šansone otpjevane na francuskom, no to je samo subjektivno mišljenje. :)
Sljedeći put će valjda biti neki zanimljiviji post, a do tada…Pozdrav!

Potest ex casa vir magnus exire

Puno se toga dogodilo od posljednjeg posta. Većinom dobre stvari. I bitne. Bila sam na maskenbalu, po prvi puta u životu dobila pisamca za valentinovo (nije bitno što su pošiljatelji cure iz razreda ;-D), štrajkala sam, i dobila 2 stipendije.
Štrajkala sam zbog cijene autobusnih karata, baš kao i sve srednje škole u gradu. Unatoč glupim izjavama i debilnog ponašanja neodređenih osoba, osjećala sam se revolucionarno. Smiješno, ali...
Od te 2 stipendije, jedna je manje bitna. Ova 2. i posljednja mi znači i previše. Tom stipendijom sam dokazala sebi i svima drugima da ipak mogu postići nešto veliko, iako dolazim iz (pre)male sredine. Potest ex casa vir magnus exire, rekao bi moj profesor latinskog.
Naime, dobila sam stipendiju za treći razred u jednoj od britanskih škola. I sad ne prestajem razmišljati o tome, iako ima puno (zasad) važnijih stvari kojima bih se trebala pozabaviti. Kao, recimo, ocjenama, jer su mi ocjene...pa...nisu dobre. No, svečano obećajem da nakon što napišem ovaj post idem učiti. Normalno, prije toga ću svratiti na facebook. =)
Dakle, dobila sam tu stipendiju. Naposljetku se sav moj trud i požrtvovnost mene i mojih roditelja isplatio. Mislim da nije bilo sretnije osobe od mene kada sam primila e-mail u kojem me obavještavaju o stipendiji.
Sada željno iščekujem dan polaska, jer sam nestrpljiva i zanima me kako će to sve biti. Nadam se da će sve biti super, ali i da ne bude, to je jedno iskustvo više.
Jako mi je bitna podrška osoba do kojih mi je stalo, jer vidim da im ipak nešto značim. I koliko god oni možda bili tužni što idem, ipak su sretni što mi se ispunila jedna od mojih želja i zbog toga ih poštujem još više...